Transformers: The Game opis
Ljeto je, srijeda 19.07.2007. Sunce prži, ljudi su odmorniji, veseliji i znatno tamnijeg tena nego prije mjesec dana. Što se mene tiče, veselje nije tu, pocrnio nisam, a i odmor se čini poput daleke misli. Upravo sam instalirao Transformers: The Game i spreman sam da se otisnem tamo gdje još niko nije bio i da istražim predjele ljudskog uma koji su svima još uvijek nepoznati. Kraj zapisa.
Sjećam se vremena kada sam još uvijek vjerovao da svi proizvođači igara (koje su rađene po filmu) nisu samo još jedna grupa pohlepnika, te da ima izuzetaka koji će radije da u svojoj privatnoj kolekciji imaju igru za koju su svi rekli „svaka čast“, a ne „samo još jedna u nizu“. A to vrijeme i nije tako daleko! Jučer! Da, žao mi je mogućnosti koje je ovaj naslov protraćio.
Pitam se kako ljudi uspiju zeznuti ovakvu ideju? Prvo, ovo je kultna serija koja je imala preko 16 animiranih serija, 3 filma, 10 igara, 22 stripa, te još hrpu stvari poput plastičnih igračaka, audio cd, fan klubova… Drugo, grafika i mogućnosti koje nude današnji hardware i software. Treće, to su ogromni roboti koji se mlate po gradu i ruše sve što stignu!!! Kako je to moglo poći loše ?!Prva zamjerka, ujedno i jedina koju smatram donekle opravdanom – ljude ne možete zgaziti niti povrijediti. Ako prođete autom preko njih, oni se nekako izmaknu u posljednji čas, a vama, jadnom robotu bez prava, ostaje samo da udarite u zid, vozeći 200 km/h, bez ičega da vam ublaži taj sudar. Nečuveno!
Druga zamjerka je ta što je igra nevjerovatno linearna. Iako to nije bilo za očekivati, mislim – imate čitav grad za sebe, možete rušiti, paliti, lomiti, trgati… NOT! Jedna je stvar što vas vrijeme u tome sprečava (misije prečesto imaju i vrlo nehumana vremenska ograničenja), a druga je ograničenost prostora u kojem se krećete (izađete li iz dozvoljenog kruga kretanja, odbrojavaju vam se sekunde da se vratite na teren predviđen za misiju). Pretvaranje u avione, auta, kamione je urađeno prelijepo i zaista stvara poseban osjećaj i bezbroj mogućnosti, koji opet, nakon kratkog vremena bivaju ograničeni.
Vaše oružje protiv zlih (ili dobrih) momaka (oops, robota) je šarena paleta mogućnosti, koja se sastoji od dva moda pucanja (lijevi i desni klik), jedne serije udaraca i bacanja svega oko sebe. Da, sarkastičan sam. Ipak, igra je uspjela u jednom dijelu u kojem je film zakazao. Michael Bay je od Transformersa uspio napraviti dosadan film, koji svoje dobre trenutke redovno kvari pričom ljudi koja se zaista prečesto pojavljuje. Otkud glupa ideja da se ljudi predstave kao glavni likovi? Jesam li ja jedini koji je pomno pratio seriju? Kao što rekoh, u igri je to ispravljeno. Iako ćete dosta vremena provoditi braneći/napadajući te male dosadne stvorove (mi recenzenti smo nadljudi), ipak sve se vrti oko robota.
Igra nas stavlja u ulogu naših omiljenih metalnih likova, ali i tu, kao i na svakom drugom koraku – igra nudi razočarenje. Evo, igramo jedan level sa određenim likom. Stanemo na početku, pritisnemo lijevi klik, pogledamo primarno pucanje, onda desni (sekundarno), pogledamo njegov combo udarac i onda se razočarano pretvorimo u avion/auto i odjurimo obavljati misiju, negirajući sebi da u novom levelu ponuđeno isto. Sve misije se sastoje od „trči do tačke A, spasiuništi onog u toliko i toliko vremena, idi na tačku B prije njega, vrati se živ do tačke A“. Igra je paralelno pravljena i za konzole, pa me ovakve misije baš i ne čude.
Ali šta je sa nama kojima sam naslov nije dovoljan da bi ostali pred monitorom? Šta je sa nama koji želimo da osjetimo da smo mi dvadesetometarni metalni robot i da smo gladni MOGUĆNOSTI? Nazovite me ludim, ali ja vjerujem da igra ne može ispuniti očekivanja dok ne iskoristi sve prednosti koje nudi današnja tehnologija. Gdje je ta realna fizika? Gdje je to kidanje dijelova protivnika? Gdje je bezbroj poteza, oružja? Gdje su te nekoć obećane mogućnosti?
Šta mi još ostaje da opišem? Ah da, komande!
Kako već rekoh, igra je rađena za konzole i čim je instaliramo ona vrišti „JOYPAD!!!“ Ako mi ne vjerujete i spadate u onu vrstu ljudi koji sve moraju da probaju sami, evo vam jedan izazov : „Pređite prvu misiju sa Decepticonima, kada ste stavljeni u ulogu Blackout-a, transformisani samo u helikopter“. Kada shvatite o čemu vam govorim, zamislite samo moje lice sa osmjehom od uha do uha, kako se sadistički naslađuje vašim mukama. Ni upravljanje autima nije bolje urađeno, a upravo je ono esencijalni dio igre, jer prečesto morate stići do nekog dijela brže od svojih protivnika. Naći ćete sebe kako udarate u zgrade, bandere, druga auta i na ekranu će se ispisati „Mission failed“ i to onim dotjeranim transformerskim fontom, što vas neće utješiti ni sekunde. I sada, kao najveći dokaz da na igri nije potrošeno dovoljno sati razvijanja predstavljam vam najporažavajuću činjenicu koju ova igra nudi, tj. ne nudi : multiplayer. Da, ovaj put se ne šalim. Multiplayer je izbačen. Sve ono želje i maštanja kako ćemo jednoga dana mlatiti svoje prijatelje banderama, bacati auta na njih, prekriti nebo raketama… padaju u vodu, zajedno sa ocjenom ove igre.
Prelistavajući sve recenzije koje sam do sada napisao, primijetio sam nešto. Glavna forma moga teksta se ne mijenja, čak i komentari počinju da djeluju isto, dok se samo naslov i likovi mijenjaju. Nema veze, dok autori igara ne počnu na tržište donositi nešto više od poluzavršenih proizvoda, meni nije bitno da li je to pirat/robot/one man army ili podivljalo žensko (kakvih drugih ima?)
Da, razočaran sam.
Naziv Igre:
Transformers : The game
Žanr igre:
TPA
Razvojni Tim:
Travellers Tale
Izdavač:
Activision
Datum Izlaska:
04. jul 2007
Veličina:
1 DVD
Ostatak screenshotova:
Transformers: The Game
Minimalna konfiguracija:
CPU: Pentium 4 2.0GHz ili ekvivalentan AMD
RAM: 256MB of RAM (1GB za Windows Vista)
VGA: Sve ATI Radeon 8500 64MB ili bolje kartice i sve NVIDIA GeForce 4 Ti 4200 64 MB
Preporučena konfiguracija:
CPU: 3 GHz Intel ili ekvivalentan AMD
RAM: 1GB DDR
VGA: ATI Radeon X1800 256MB / NVIDIA GeForce 7900 256MB
Ocene:
Grafika: 80
Zvuk: 90
Igrivost: 65
78/100 Solidno
+ Ipak su to Transformersi
– Kontrole, ponavljanje misija, nema MP, stereotipi…
